Vladimir Holan je bio češki pjesnik rođen u Pragu 16. septembra 1905. Smatra se jedan od najznačajnijih autora 20. veka u svojoj zemlji. Za obilježavanje ove nove godišnjice njegovog rođenja biramo neke predstavljene pesme (i ukratko) o njegovom radu.
Vladimir Holan
Njegov život je bio usko vezan za mračne događaje njegovog vremena, budući da je odrastao u zemlji koja nije bila međunarodno priznata i živio je Drugi svetski rat i kasnija sovjetska okupacija. Ova iskustva obilježila su njegov rad u kojem se posebno ističe el sumornog tona i melanholije.
Koristio se jezikom bogatim slikama i metaforama i uglavnom je istraživao egzistencijalne teme, među kojima se ističu usamljenost, tjeskoba i potraga za vitalnim smislom u svijetu u ratu. I on je patio cenzura komunističkog režima nakon završetka svjetskog sukoba, ali njegov reputacija je porasla u podzemlju a nakon pada komunizma ponovo je otkriven i priznat kao jedan od velikih pjesnika svoje generacije.
Među njegovim radovima su: Noć sa Hamletom, U poslednjem transu o ponor ponora, njegova posljednja posthumna knjiga.
Vladimir Holan — Izbor pjesama
sijeno
Postoje destinacije
gde ono što nedostaje trema nije čvrsto.
Postoje ljubavi
u kojoj ti svijet nije dovoljan, nedostaje jedan mali korak.
Ima zadovoljstva
u kojem sebe kažnjavate za umjetnost, jer umjetnost je grijeh.
Postoje trenuci tišine
u kojoj ženska usta navode na pomisao da je samo skromnost
seksualni problem.
Postoje vlasi obojene meteorom
gde je đavo taj koji povlači crtu.
Postoje samoće
u koju gledate samo jednim okom i vidite samo sol.
Postoje trenuci hladnoće
u kojoj daviš golubove i griješ se njihovim krilima.
Postoje trenuci gravitacije
u kojoj osećate da ste već pali među one koji padaju.
Postoje tišine
da ih morate izraziti, upravo vi!
Eva
Bilo je to kad je novo vino... Jesen
Već sam ispleo pletenicu oko flaša,
i zmija, ne na vrhu kamena, nego ispod vrijeska,
Ležao je na trbuhu, pokrivajući se leđima.
"Ljepota uništava ljubav, ljubav uništava ljepotu", rekao mi je.
i na isti način na koji je u antičko doba žrtvovan boginjama
tu i tamo
neparan broj žrtava,
Tada je mislila samo na sebe,
zamišljajući sa ravnodušnošću
vječnost bez besmrtnosti...
Bila je tako lijepa da me je neko pitao
tamo gde je otišao s njom, ne bi, bez sumnje, progovorio
pejzaža
(osim ako nije osjetio nemoć riječi
a to je samo omogućilo sricanje tišine
kiša koja pada u zatvorima).
Bila je tako lepa da sam želeo
ponovo živi, ali na drugačiji način.
Bila je tako lijepa da je duboko u mojoj ludoj ljubavi
svo ludilo me još čekalo...
neprospavane noći
Bio sam sam, potpuno sam,
čak me je i noćni san napustio...
Odjednom mi se učinilo da ne čujem reči već zvukove,
neki zvuci uvek u tri uzdaha
Kao vjetar i brašno...
„Šta bi to moglo biti? "Nema vremena za gubljenje!"
Promrmljala sam, ispravljajući kosu uz gutljaj vina.
Ustao sam i, nag, osjetio se u mraku
a trenutak kasnije crna groznica moje ruke
Otvorio sam orman... Unutra su moljci tresli odela...
Ja sam smrtniji od svog tela...
Jesen III
Njiva na četiri brazde… Granica… Livada… Ribnjak…
Drozdovi u planinskom pepelu…
Pauk plete predenu mrežu...
Prijatan dan, izbačen iz razuma
u srce jeseni... Vetar je postao ljubičasti...
Kolona komaraca nosi bistu plesa…
Bol i tuga, sećanja i čežnja...
Da li bi voleo da ponovo budeš mlad, da sve to ponovo proživiš?
Kroz senke bliske i daleke možeš čuti,
kako u gradu pokrivaju kosturnicu limom...
Tuga
Kako kažu, tuga je nijema...
Pa ipak većina, čak i oni prećutni,
Čeznu da priznaju, da se žale, žude da gunđaju.
Slušao si ih, patio sa njima,
ali da bi uvek poštovao tajnu:
tražili ste iznenadnu inspiraciju
što je obično precizno, nikad potpuno eksplicitno...
Vjeran, nisi mogao biti lični...
Međutim, nikada niste otkrili
osećanja onih koji su ćutali o tome...
Jedan dan ujutru
Jednog dana ujutru, kada sam otvorio vrata,
Pronašli ste cipele za ples na pragu.
Bilo je to da ih poljubiš i ti si to odmah uradio
i ponovo si osetio radost posle toliko godina,
sve dugo zadržavane suze
Uzdigli su se do vašeg smijeha.
Onda si se nasmijao i od srca si prasnuo
uz spokoj mladosti...
Nisi pitao koliko je lepo
Ostavio je cipele na pragu.
Nikada nisi saznao
pa ipak, od tog srećnog trenutka
još uvek često živiš...
Izvor: Na pola glasa