Sergej Esenin Bio je ruski pesnik sa intenzivnim životom i radom uokvirenim u imagistički pokret nastao nakon Revolucije 1917. godine 21 September of 1895 u Konstantinovu i, da ga zapamtimo ili otkrijemo, donosimo ovo izbor pjesama O njegovom radu.
Sergej Esenin
doba nastanka farmer, ali ubrzo otišao Moskva, gdje je studirao i upisao književni skupovi i odatle i iz Sana Petersburg. Nakon Revolucije 1917. njegova poezija se bavila društvenim temama, sve dok se 1920. nije pridružio grupi pesnici imažisti.
1922. oženio se američkom plesačicom Isadora Duncan, sedamnaest godina stariji od njega, sa kojim je obišao Evropu i Sjedinjene Američke Države. Sljedeće se godine vratio u Rusiju, a 1924. otišao je u Perziju. Po povratku se oženio unuka od Lav Tolstoj.
Njegova poezija i rad uopšte inspirisan je religioznost, misticizam i ruralno okruženje, pored nekoliko ličnih kriza koje su odredile njegov život i smrt. Staljinisti su je takođe cenzurisali i opisali kao dekadentnu. Bio je autor naslova kao npr Zemlja nitkova, Pugačov o Povratak u rodnu zemlju.
Se izvršio samoubistvo 28. decembra 1925. u Sankt Peterburgu.
Sergej Esenjin — izabrane pesme
Kučkina pjesma
Jednog jutra u slami,
gde gomilaju esparto travu,
pas je rodio sedam,
do sedam crvenkastih mladunaca.
Sve do popodneva ih je milovao,
češljanje ih jezikom;
snijeg se otopio
ispod njegovog vrelog stomaka.
Noću, kada su kokoške
Smjeste se na smuđ,
stigao je mrzovoljan vlasnik
i stavio je sedam u vreću.
Pas je trčao po snijegu
da ne bi ostali zaostali...
Trebalo je dosta vremena da se smirim
riječnu vodu bez smrzavanja.
I kada je otpuzao nazad,
liže znoj sa stomaka,
Vjerovao je da je mjesec na krovu
Bio je to jedan od njegovih štenaca.
U visoko plavo
Gledao je ne prestajući da urla.
Mjesec je skliznuo tanko
i sakrio se iza brda.
I u tišini, kao u sprdnji,
kada na njega bacaju kamen s podsmijehom,
kučkine su se oči zakolutale
kao zlatne zvezde u snegu.
Ja sam posljednji pjesnik na terenu
Ja sam posljednji pjesnik na tom polju.
Most od dasaka je siromašan pjesmama
Ja sam na završnoj misi, među brezama,
koje svojim granama kade vazduh.
Ova ljudska voštana svijeća,
Ugasiće se zlatnim plamenom.
I daljinski mjesečev sat
Moje zadnje zvono će zarežati.
Gvozdeni gost, urlao
izaći će na put plavog polja;
skupljaće svojim crnkastim rukama
zrno koje je zora sipala.
Mrtve ruke, čudne ruke,
Moje pjesme neće živjeti s tobom!
Samo konji i uši,
Nedostajaće im majstori.
Vjetar će izbrisati šapat,
priprema katastrofalni ples...
I udaljeni mjesečev sat,
Moje zadnje zvono će zarežati.
Prelazim dolinu
Prelazim dolinu, kapa na potiljku.
U finoj rukavici, moja smeđa ruka;
u daljini sijaju ružičaste stepe
i široka mirna rijeka postaje plava.
Ja sam bezbrižan, ništa mi ne treba,
samo slušaj pesme i nateraj ih da pevaju,
koji zrači samo laganom hladnoćom,
Neka ovaj mladić uvijek bude uspravan.
Napuštam cestu, ispod obale.
Koliko seljaka u partijskoj odjeći!
Rake šušte i Dales zviždi.
„Hej, pesniče, slušaj, imaš li snage ili nemaš!
Siđi sa oblaka, zemlja je bolja.
Ako ste voleli posao poput naše doline...
Zar nisi sa sela, zar nisi seljak?
Upravljaj kosom, pokaži nam svoju vatru.”
Grablje nije pero niti je dale,
ali dalle prati strofe bez vršnjaka,
i u proleće, sa suncem ili oblacima,
Čitaju ih ljudi bilo koje dobi.
Dođavola sa mojim modernim odijelom!
Daj mi kosu, sad ćeš vidjeti!
Nisam li ja jedan od tvojih, zar nismo jednaki,
Misliš li da sam prestao da volim selo?
Nije me briga za rupe, ni grudve,
kako je lepo u mekoj jutarnjoj magli
trag stihova u travi sa dalle
za konje i ovce za čitanje.
U tim redovima ima reči, pesama,
i srećan sam, ne razmišljajući ni o čemu,
pošto ih svaka krava može pročitati
i platiti ih toplim mlijekom.
Već malo po malo odlazimo
Već malo po malo odlazimo
u svet sreće i tišine.
Moraćemo da pripremimo kofere
imati prolazan vazduh.
Dugo očekivani pejzaži breza!
Ti, zemljo i pješčane ravnice!
Pored ovih nijemih putnika,
Ne mogu sakriti toliko tuge.
Želeo sam previše na ovom svetu,
s ljubavlju koja pretvara dušu u tijelo.
Mir javoru, koji izdužuje svoje grane
da vidite sebe u ružičastoj vodi!
Koliko sam snova sanjao u tišini!
Koliko sam pesama komponovao o sebi!
Samo u ovoj tužnoj zemlji
jer sam živeo i disao, srećan sam!
Srećan sam, jer sam ljubio žene,
Cveće sam uvenuo, na travi sam spavao
i životinjama, braćo moja,
Ja ih nikad nisam udario u glavu.
Znam da tamo neću videti ove predele,
neću čuti raž šapat;
zato se naježim
pred ovim tihim putnicima.