Fotografije članka: (c) Mariola DCA.
Upravo je objavljen adaptacija na veliki ekran iz romana o Benedict Elm, Manevar kornjače, i imao sam sreću da prisustvujem pregled u četvrtak 12. u prolazu uz prisustvo autora. Olmo čitaoče, progutala sam njegova dva romana u jednoj sedmici, ovaj i Tragedija suncokreta, u glavnoj ulozi inspektora Manuel Bianquette. Dakle, kada sam saznao da će snimiti film bio sam jako sretan, ali sam bio i uplašen s obzirom na to kako ga troše na film sa većinom literarnih adaptacija. Srećom ovaj put uspjeli su. Ja to kažem.
Manevar kornjače – roman
Roman pisca iz Kadiza, koji sada živi u Madridu, je a crni naslov za korištenje, sa klišeima koje svi najklasičniji ljubitelji žanra cijene da ili da.
Uvijek govorim o 3 C: zločin, slučaj i harizma glavnog junaka koji, ako je moguće, ispunjava i kanonske zahtjeve postojanja poštene reči ali zvučna djela, idi svojim poslom, budi veoma zdrobljen i, kao čisto lični hobi, krupne i snažne građe, pogotovo ako je tako namijenio i opisao autor. Tako da Manuel Bianquette, koji je jedna od onih ogromnih divljih životinja sa jednako velikim srcem, izopćenik slomljen tragedijom i s više od jednog pića, Mogao sam samo dodirnuti duboka vlakna.
Da stvar bude još gora, okruženje za njihove priče ima nebo Cádiz, što znači ljetovanja u mom najranijem djetinjstvu i određeno godišnje doba, kratko ali intenzivno i mnogo kasnije, u kojem sam na par putovanja dotaknuo njegovu luku kao stjuardesa na krstarenju. Ali Cádiz romana Benita Olma jeste sve samo ne idilično, više nego mračni odraz današnjeg društva u kojem je nejednakost, el rasizam, u nasilje i trulež i korupcija morala u svim oblastima. Međutim, to su još uvijek univerzalni elementi u svim društvima.
Stoga, solventnost u opisu okruženja, priča, likovi i način pripovijedanja Olmo je odredio moju udicu bez lijeka i uzdigao Manuela Bianquettija na moj oltar protagonista (gdje ih je vrlo malo) koji mi kradu srce, ne samo književno, vekovima
Prošle godine Intervjuisao sam Benito takođe Sam razgovarao sa njim i ja sam iskoristio priliku da izrazim svoje divljenje njegovom dobrom radu. Sada takođe Mogao sam da razmenim utiske sa njim lično, da slučajnost u metrou, u istom autu iu isto vreme sada na putu do premijere filma iu gradu kao što je Madrid ima i svoju fikciju. Najbolje je to Bio sam veoma zadovoljan onoga što su uradili sa svojim stvorenjem u bioskopu, čak i ako je retuširano po uobičajenim licencama koje se uzimaju za veliko platno.
Za nas koji smo čitali roman, mislim da i to i sigurno (a svakom autoru koji poštuje sebe) film uspijeva privući još novih čitalaca koji žele bolje ili dublje da upoznaju istoriju i originalne likove. I ja sam, barem, zadovoljan onim što sam vidio jer održava književnu suštinu.
Manevar kornjače – film
Režija: Juan Miguel del Castillo i glumi Natalie de Molina y Fred Tatian, plus odlična srednja škola, nosi dašak društvenog prokazivanja i uklanjanja savjesti koji je direktorov. Ali za nas koji se ne bavimo kinom s porukom, film postiže a dobar balans između te osnovne tvrdnje i najprljavijeg, najcrnjeg, najnasilnijeg i najtragičnijeg okruženja koji zaokružuje priču, usredsređen na dva protagonista.
bez ustupaka i ne varam se ni zato što, čitao roman ili ne, intuitiraš sve, čak i kraj. To je detalj koji bi, da mi autor nije rekao da mu je to prvi završetak, ali da se na kraju promijenio, više uticao na mene ili bi i više opravdao taj ton. navod o pošasti seksističkog nasilja. ali iskreno, Čuvam više nego dio, odnosno preferiram odnose između likova, sa bolne duše koje dijele protagonisti, sa tvoji gubici, i, u slučaju Cristine, medicinske sestre koju je maltretirao njen bivši partner, njeno užasno prihvatanje sudbine koja je, insistiram, bila originalna misao autora i koja je savršeno odgovarala režiseru za njegov cilj.
Također ostajem pri izboru tišina koji dominira u filmu. Uz jedva ikakvu muziku u vrlo malo pasusa, odlučeno je da i ova tišina odražava tjeskobu, strah i bol, koju podržavaju veličanstvene ekspresivnosti od dva glavna aktera.
Protagonisti
Prema tome, Natalia de Molina se kreće sa svojim portretom Cristine. Nekoliko puta se tako dobro pokazao strašni strah i najgušnija impotencija. Književni lik mi, barem u mom sjećanju, nije djelovao toliko uplašeno nego snažnije i borbenije, ali filmski ga nimalo ne iskrivljuje.
Ali po mom mišljenju najokrugliji pogodak je da se nađe Fred Tatian, nepoznatog glumca i samim tim, a da ga ne mogu ni sa čim asocirati, dati Manuelu Bianquettiju meso i kosti, jer su upravo oni književni.
Bianquetti je a mladež pun bijesa i dubokog bola zbog dramatičnog gubitka ćerke, zbog čega je izgubio i suprugu i još jednu malu kćer, upao je u velike nevolje, pao je u nemilost na poslu u Madridu i završio prognan u rupi u podrumu kadizske policije. Tamo vodi usamljeničku egzistenciju vukući krivicu i tugu i odvojen od svih i od svih. ali postoji želja da se pravda i iskupljenje bez obzira na posljedice, i pretpostaviti taj bol jednom za svagda.
Razlika sa književnim Bianquettijem je samo za akcenat, budući da ima talijansko porijeklo, a u filmu koriste prednost Tatienove nacionalnosti kako bi pojačali to porijeklo. Ako se tome doda fizički impozantno i ono što mnogi glumci ne rade zaista efikasno, a to jeste prenosi emocije samo pogledom ili prisustvom, njegova interpretacija je impresivna.
Tako da odnos između njih je također obilježen onim kontrastom između fizičara, tj emocionalna krhkost dijele i snagu i zaštitu koja joj je potrebna i njegovu potrebu da se iskupi za krivicu i propuste pravosudnog sistema to dozvoljava toliko nepravde.
Sekundarno
Ali moramo istaći cijelu glumačku ekipu poput latino glumaca koji igraju porodicu mlade ubijene žrtve, ili ostalih žrtava, kao Gerard de Pablotako louis vine.
Posebno se spominje ima Mona Martinez kao Bianquettijev partner u tom podrumu i to u književnom originalu je partner. Martinez savršeno se uklapa tog muškog Morgada. I da, Benito je bio u pravu kada ga je prokomentirao na kraju filma: odličan je zbog svojih dobrih konstrukcija i replika Bianquettijevog lika. Sve scene koje dijele su najbolje, uz to gorko-slatki kontrapunkt za likove obojice. Štaviše, gotovo se može reći da time čak i poboljšava književnost filmska promjena spola koje su vam dali.
Ukratko
Da sve funkcionira: rekreacija najmutnijih i najopasnijih sredina, sa svojom grubošću i grubošću, ili nasilje bez polovičnih mjera i milosti. To je taj mrak koji se ističe i prožima cijeli film i to je ono što je bitno, jer je to suština romana..
Dakle, toplo preporučujem čitaocima par Bianquettijevih romana. Već čekam adaptaciju drugog. I naravno treća titula, za koju znam iz prve ruke da je već napola spremna. I za nečitaoce jer vrijedi otkriti književni niz ako vam je tako dobro rečeno ova prva priča u bioskopu.