Emily Brontë. Tri ljubavne pjesme za njenih 200 godina

Danas, 30. jula, slavimo novi rođendan Emily Brontë, engleski romanopisac i pjesnik, koji pripada jednoj od najpoznatije i najsjajnije književne linije saksonskih pisama. Vrlo posebna proslava jer jesu 200 godina. Zauvijek će se pamtiti kao autor onaj klasik viktorijanske romantične književnosti koji je Wuthering Heights, njegov jedini roman. Ali takođe je potrebno naglasiti njegov pjesnički aspekt manje poznat ili zasjenjen, zbog njegove veličine romanopisca. Stoga ih spašavam tres ljubavne pjesme tvoje da još jednom pohvališ svoje pamćenje.

Emily Brontë

Rođen 30. jula, 1818 en Thornton, Yorkshire, je pored svojih sestara pita od jabuka (Jane eyre) y Anne (Agnes Gray), jedna od glavnih referenci viktorijanske romantičarske književnosti. Njeno postojanje, poput postojanja njenih sestara, bilo je obilježeno s teško djetinjstvo, a vrlo introvertan lik, rani gubitak majke i starijih sestara, štednja oca anglikanskog pastora i problematičan život njegovog mlađeg brata branwell. Upravo sam živio 30 godina i ostavio a oskudno, ali nemjerljivo književno nasljeđe u njegovom kvalitetu i naknadnom uticaju.

Pesme

Uz klicu rođenu iz imaginarnog svijeta zvanog Gondal, koje je podijelio sa sestrom Anne, pjesme ljubavi Emily Brontë oni miješaju preplavljeni osjećaj i suštinu romantična poezija sa mnogim karakteristikama koje će kasnije postati osnovne u viktorijanska poezija.

Takođe, račun i intenzitet njegovih likova i stihova jesu presedani onoga s čim će kasnije biti njegov prijelaz u roman Wuthering Heights. Konkretno, likovi Heatcliffa, Catherine Earnshow ili Edgara Lintona već su prepoznati u nekima. Ali prije nego što su te pjesme bile zajednički objavljeno od tri sestre pod muški pseudonimi. I premda nisu uspjeli, posadili su sjeme.

Ovo su njih troje potpisala Emily.

Dođi šetati sa mnom

Dođi šetati sa mnom
samo ti imaš blagoslovljenu besmrtnu dušu.
Nekad smo voljeli zimsku noć
Lutanje kroz snijeg bez svjedoka.
Hoćemo li se vratiti onim starim užicima?
Tamni oblaci jure
zasjenjujući planine
baš kao i pre mnogo godina,
dok ne umrem na divljem horizontu
u gigantskim naslaganim blokovima;
dok mjesečina juri dalje
poput prikrivenog, noćnog osmijeha.

Dođi, prošetaj sa mnom;
ne tako davno postojali smo
ali smrt je ukrala našu kompaniju
(Kao što zora krade rosu)
Jednu po jednu uzimao je kapljice u prazno
dok nisu ostale samo dvije;
ali moji osjećaji i dalje bljesnu
jer u vama ostaju nepomični.

Ne zahtevajte moje prisustvo
Može li ljudska ljubav biti toliko istinita?
Može li prvi umrijeti cvijet prijateljstva?
i oživjeti nakon mnogo godina?
Ne, iako su suzama okupani,
Grobnice pokrivaju njezinu stabljiku,
Životni sok je izblijedio
a zeleno se nikad neće vratiti.
Sigurnije od konačnog horora
neizbježne poput podzemnih prostorija
gdje žive mrtvi i njihovi razlozi,
Vrijeme, neumoljivo, razdvaja sva srca.

***

Grob moje dame

Ptica boravi u surovoj zori,
Lakrdijaš slijedi zrak u tišini,
Pčela pleše među zvonima vrijeska
Da kriju moju divnu damu.

Divlji jelen na njegovim grudima hladno,
Divlje ptice podižu svoja topla krila;
I ona se svima ravnodušno smiješi,
Ostavili su je samu u samoći!

Pretpostavio sam da kad je tamni zid njegovog groba
Zadržao svoj nježni i ženstveni oblik,
Niko ne bi dočarao sreću koja reže
Prolazno svjetlo radosti.

Mislili su da će proći val tuge
Ne ostavljajući traga u budućim godinama;
Ali gdje su sada sve muke?
A gdje su te suze?

Neka se bore za čast daha,
Ili za mračno i jako zadovoljstvo,
Stanovnik Zemlje smrti
Prevrtljiv je i ravnodušan.

I ako vaše oči trebaju gledati i plakati
Dok izvor boli ne presuši
Neće se vratiti - iz mirnog sna -
Niti će nam uzvratiti uzaludne uzdahe.

Puh, zapadni vjetar, preko neplodne gomile:
Žamor, potoci ljeta!
Nema potrebe za drugim zvukovima
Da čuvam svoju damu u njenom miru.

***

Kada da spavam?

U času kad moram spavati,
Učinit ću to bez identiteta,
I više me neće biti briga kako kiša pada
Ili ako mi snijeg prekrije stopala.
Nebo ne obećava divlje želje
Mogu se ispuniti, možda i pola.
Pakao i njegove prijetnje,
Sa svojim neugasivim žarom
Nikada neće predati ovu oporuku.

Stoga kažem, ponavljajući istu stvar,
Ipak, i dok ne umrem, reći ću:
Tri boga u ovom malom okviru
Oni ratuju danju i noću.
Nebo ih ipak neće zadržati
Oni se drže za mene;
I bit će moji do zaborava
Pokrivaj ostatak mene.

Oh, kad vrijeme traži moja prsa da sanjam,
Sve bitke će završiti!
Jer doći će dan kada se moram odmoriti,
I ova patnja me više neće mučiti.