Emilio Ballagas rođen je dana kao danas 1908. godine Camaguey i bio je pjesnik i esejista vodećih djela u latinoameričkoj književnosti. Nalazi se u neoromantizam, njegova poezija se ističe dubokom ljubavlju prema kubanskoj zemlji i intenzivnom traganjem za nacionalnim identitetom. Ovim ga pamtimo ili otkrivamo izbor pjesama.
Emilio Ballagas
Emilio Ballagas Cubeñas studirao je na Univerzitetu u Havani i stekao titulu doktora u Pedagogija, ali je na kraju zauzeo stolica de Književnost i gramatika u Normalnoj školi za učitelje u Santa Klari, gde je ostao do 1946. Istovremeno je kombinovao nastavu sa poetsko stvaralaštvo.
Su posao odlikuje se svojim intenzitet emocionalno, muzikalnost i duboki koreni u kubanskoj kulturi. Dotakao se tema poput ljubav, smrt, priroda, nacionalni identitet i ljudsko stanje. Štaviše, veoma ga je privuklo afrički korijeni njegovog naroda.
Neka od njegovih najvažnijih djela su Radost i let, Vječni okus o mapa poezije american black, fundamentalni esej za razumijevanje utjecaja afričke kulture na latinoameričku poeziju.
Emilio Ballagas — Izabrane pjesme
Elegija Marije Belen Chacón
Marija Belen, Marija Belen, Marija Belen.
Marija Belen Čakon, Marija Belen Čakon, Marija Belen Čakon,
sa ljuljajućim zadnjicom,
od Camagüeya do Santiaga, od Santiaga do Camagüeya.
Na nebu rumbe,
Nikada više neće sijati,
vaše sazvežđe krivina.
Koja je kora ugrizla vrh pluća?
María Belén Chacón, María Belén Chacón…
Koja je kora ugrizla vrh pluća?
To nije bila ni kora ni nokat,
Nije bio nokat niti je bilo oštećenje.
Gvožđe, u zoru, je ono što ti je opeklo pluća!
María Belén Chacón, María Belén Chacón…
A onda ujutro
sa odjećom, u korpi, uzeli su tvoju sandungu,
tvoj sandunga i tvoja pluća.
Neka sada niko ne pleše!
Ne dozvolite da crni Andrés više iščupa buve sa svoje trojke!
I Kinezi, koji prave tangane unutar marakasa,
pomiriti se.
Poljubi krstić ključeva.
(Izbavi nas od svakog zla, Djevice od Caride!)
Neću više vidjeti svoje instinkte
u okruglim i srećnim ogledalima tvoje dve zadnjice.
Tvoja konstelacija krivina
Nikad više neće osvijetliti sandunga nebo.
María Belén Chacón, María Belén Chacón.
María Belén, María Belén:
sa ljuljajućim zadnjicom,
od Camagüeya do Santiaga…
Od Santiaga do Camagüeya.
nestrpljiva pesma
šta ako zakasniš,
kad moja usta imaju
ukus suvog pepela,
u gorke zemlje?
Šta ako ste stigli kada
zemlja uklonjena i tamna (slijepa, mrtva)
kiša na mojim očima,
i prognan iz svjetla svijeta
tražio sam te u svom svjetlu,
u unutrašnjem svetlu u koje sam verovao
teče u meni?
(Kada možda otkrijem
da nikad nisam imao svetlost
i pipao sam u sebi,
kao slepac koji se spotiče na svakom koraku
sa uspomenama koje bole kao čičak.)
Šta ako ste stigli kada je dosada već prošla?
vezati i vezati ruke;
kada ne mogu da otvorim ruke
a zatim ih zatvorite kao ventile
ljuske ljubavi koja brani
njegova misterija, njegovo meso, njegova tajna;
kad ne mogu čuti da se otvara
ružu tvog poljupca ili je dodirni
(moj dodir je uvenuo među neplodnom zemljom)
niti osjećam da se još jedan parfem rodio na meni
koji odgovara na tvoje,
niti pokazati svoje ruže
boja mojih ruža?
Šta ako zakasniš
i naći ćeš (samo)
smrznuti pepeo čekanja?
Mislim, dakle jesam
Mislim, dakle jesam
u leptirima, u tišini, u devojkama,
u rastresenoj vodi koja se pojavljuje popodne.
Mislim, onda mislim
makovi i ptice i korijenje neba.
Samo otvaranjem očiju činim da vazduh leti
i dajem nebu oblake sa voljom ostrva.
Razmišljam, a onda izmišljam pejzaže i gestove
devojaka koje marširaju polusenka i golubovi
i pola golubice
korak po korak mahovine u susret zoru.
Mislim, onda ću dati ovoj jesenskoj sezoni
hramovi, drveće, mostovi koji nastaju kada im date ime.
Mislim, dakle, ja sam prijatelj ruža,
brat iz snova pored kojeg čujem
rastu tvoje trepavice.
Kako se more pomiče svojim algama
ispod vaših kapaka
koji se tako tužno naslanjaju na neplodne noći mojih prstiju!
Samo mi se ne žuri da umrem na tvojim usnama.
Oh! moja definitivna ljubav od četvrt sata;
je da ću se izgubiti u tvom licu, u tvojim rukama
u telu golom istorije i pozdrava.
To je da doprem do tvojih grudi, do stomaka, do bedara
sa hladnim violinama i narandžastim glasovima,
sa klavirima u boji i ribljim predznacima.
Samo osjećam noć i mašem rukama
da se malo sklonim od roja zvezda.
Samo ne mislim nista, onda postojim u tvom zagrljaju,
To je da ja mislim a ja ne postojim i niti mislim niti postojim.
Samo se nađem samo ako uberem ružu
i vrtim najčistije jabučno pjevanje.