Fotografija: ljubaznošću autora.
Maria Perez Heredia rođen je u Zaragoza 1994. godine i postao je jedan od najnovijih književnih fenomena zahvaljujući njegovom trećem romanu, Crni Pireneji, što je ujedno i njegov debi u noir žanru. Studija Španska filologija i objavio svoju prvu knjigu, Ti retki kišni dani sa devetnaest godina. Zatim su slijedili Starman, koji je naišao na izuzetan prijem kod kritičara i omladinske priče Eydís i duga zima (ilustrovao David Guirao). Napisao je i razne suradnje, priče i književnokritičke članke. Otišao je da živi Francuska 2017. godine, gdje je radila na Univerzitetu u Grenoblu kao profesor španske književnosti. Evo intervju On nam priča o tome crni pirineji i mnoge druge teme. Zahvaljujem na vašem vremenu i ljubaznosti.
María Pérez Heredia — Intervju
STRUJA LITERATURE: Vaš najnoviji roman je crni pirineji. Šta nam govorite u njemu i odakle vam inspiracija?
MARÍA PEREZ HEREDIA: crni pirineji To je a intrigantna priča sa mnogo obrta i iznenađenja, u kojoj se snažna protagonistica mora suočiti s prošlošću i nekim od svojih duhova. Postavka u malom grad u Aragonskim Pirinejima je veoma važno, i istražuje, prije svega, ljudski odnosi. Inspiracija mi je došla iz mnogo izvora, ali prije svega zato što sam ja veliki ljubitelj trilera od malena.
- AL: Možete li se sjetiti nekog od svojih prvih čitanja? I prvo što si napisao?
MPH: Moja prva čitanja, kao i ona skoro svih Milenijalci, to su knjige poput onih od Harry Potter. Poslije sam uvijek bio a proždrljivi čitalac i to od najranije dobi. Pišem ceo svoj život, barem otkad znam za sebe. U stvari, prvi roman sam objavio kada sam imao devetnaest godina, a počeo sam da ga pišem sa sedamnaest...
- AL: Vodeći autor? Možete odabrati više od jednog i iz svih perioda.
MPH: Imam ih mnogo. Donna tartt y Brett Easton Ellis, što oni ne rade triler tačno, ali uvijek uključuju vrlo uznemirujuće elemente u svoje romane. Kao pisac kriminalističkih romana, Gillian flynn. Iz drugih vremena, Franjo Scott fitzgerald o Charlotte Bronte. i španski, Juan Marse, naravno. Potpuno drugog žanra, Eichiro Oda ili Ai Yazawa.
- AL: Koji biste lik voljeli upoznati i stvoriti?
MPH: Ima ih previše. To the Pijoaparte de Posljednja popodneva s Terezom, Patrick Bateman de američki psiho, o Theo de Češljugar. Za bilo koje od njih dvoje Uspavanke.
- AL: Da li imate neke posebne navike ili navike kada je u pitanju pisanje ili čitanje?
MPH: Pa, nijedan. Ako je to ja Čitam cijele knjige na mobilnom. Volim da imam TV u pozadini da pišem i volim kafu.
- AL: A vaše omiljeno mjesto i vrijeme za to?
MPH: Da čita, bilo ko: u metrou, na kauču, ako je ujutro na papiru. Da pišem, uveče. U mojoj kući ili bilo gdje.
- AL: Koje druge žanrove voliš?
MPH: Previše. Romantični roman, pogotovo ako je period. Fantastičan roman. Naučna fantastika. Ne pravim rodne razlike, zavisi od autora i knjige.. Može postojati vrlo dobro napisan romantični roman i onaj „književni“ koji je potpuna katastrofa (i povrh toga dosadan).
- AL: Šta sada čitaš? A pisanje?
MPH: Pa, nedavno sam puno pročitao Elisabeth Benavent (ljeti), uhvatio sam mangu One Piece i nastavio sam sa svojom opsesijom Gradie Hendrix. Što se pisanja tiče, Upravo sam isporučio svoj sljedeći roman.
- AL: Šta mislite o izdavačkoj sceni?
MPH: Imam vrlo delimičan stav, jer radim sa svojim urednikom godinama i imamo divan odnos. Nikada nisam imao problema sa objavljivanjem.. A, s druge strane, živim u Francuskoj osam godina, tako da ne znam mnogo o tome šta se priča u sektoru.
- AL: Kako ti se čini trenutni trenutak u kojem živimo?
MPH: Uz sve što se dešava, kako mogu.